Većina običaja nema utemeljenosti u šerijatu, ali neki običaji ne spadaju u harame, ali u svemu ovome ima i lijepih stvari na početku novog života. Narod koji ne drži do svojih običaja i tradicije, kao i da ne postoji! Običaji su veoma važni za jedan narod. Dok se narod vezuje za običaje i tradiciju znači da cijeni svoje korijene. Naravno, ne treba živjeti u prošlosti i ne dozvoljavati nekim modernim i savremenim shvatanjima da prodru u naš svijet i život. Ali lijepo je poštovati tradiciju, pričati o njoj, predstavljajući ostalim ljudima svoje običaje. Običaji predstavljaju obilježje jednog naroda. Koliko god da je drugima to neobično, možda donekle ironično, pripadnici tog naroda ih doživljavaju kao dio sebe i svoje porodice.
Doc. dr. Haris Hadžić
OBIČAJI BOŠNJAKA KOD SVADBE I AKIKE U SANDŽAKU
Apstrakt: U ovome radu autor iznosi rezultate svog teorijsko-empirijskog istraživanja svadbenih običaja i adeta kod Bošnjaka u Sandžaku. Naročit akcenat je stavljen
na usklađenost, odnosno na odstupanje ovih svadbenih običaja i samog ceremonijala
bošnjačke svadbene tradicije, od šerijatskih propisa,odnosno od Kur’ana i sunneta
Allahovog Poslanika Muhammed, a.s.Polazna hipoteza istraživanja je bila da se bošnjačke svadbe u Sandžaku,nakon pada komunizma 90-tih godina prošlog vijeka, sve
više upodobljavaju propiosima vjere islama. Hipoteza rada je potvrđena.
Svadbe i vjenčanja kod bošnjačkog naroda, kao pripadnika islama u Sandzaku su u većini slučajeva vezane za islamsku tradiciju, islamske običaje1
pa i samu vjeru islam. U islamu se stavlja poseban akcenat na porodicu, i
kao što je islam regulirao sve segmente ljudskoga života – kako živjeti, ibadet
činiti, trgovati itd., tako je regulirao u detalje kako se oženiti-udati i kako
se u braku ponašati. Da bi jedna porodica bila zdrava, ona treba imati jake
i zdrave temelje, a najvažniji temelj porodice je hajirli brak uspostavljen na
islamskim propisima i medjusobnom poštovanju supružnika, koji su pri tom
pokorni Allahu, dž. š.
Bošnjaci u Sandžaku, shodno ajetima i hadisima koje su naučili još kao
djeca u mektebu, ili ih čuli na hutbama i vazovima u džamijama, a koji govore o braku, smatraju brak obaveznim, i trude se da se što više pridržavaju
kur’ansko-sunnetskih uputa, od izbora bračnoga druga pa do svadbe. Nažalost ima i onih pripadnika našeg naroda čije svadbe uopće nemaju utemeljenje u muslimanskoj vjeri i tradiciji. Kada je obaveznost samog braka u
pitanju, onima koji su bolji vjernici, sljedeći ajeti i hadisi su vodilje:
I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih
smirite, i što izmedju vas uspostavlja ljubav i samilost, to su, zaista, pouke za ljude
koji razmišljaju.
One su smiraj vaš i vi ste smiraj njihov.
O omladino, ko od vas može da se oženi neka to i učini, jer je to bolje za njegov
pogled i sigurnije za njegov spolni organ, a ko ne može da se oženi, neka posti jer mu
je post, uistinu, štit.“
Ja klanjam i spavam, postim i mrsim, i ženim se, a ko ostavi moj sunnet ne pripada
meni.
Dakle, svi ovi ajeti i hadisi podstiču na sklapanje braka i govore o važnosti braka i porodice.
IZBOR BRAČNOG DRUGA
Kod izbora bračnog druga, i danas kod Bošnjaka u Sandžaku, značajnu
ulogu igraju roditelji momka i djevojke, koji paze na kur›ansko-sunetske preduvjete za valjanost braka svoje djece. Skoro svi oni su čili za onaj hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, r. a., a glasi: Žena se uzima zbog četiri stvari: zbog
bogatstva, porijekla, ljepote ili vjere. Oženi vjernicu, blagoslovljen bio! Ovaj hadis je jasan pravim vjernicima, i znači da prije svega obrate pažnju da je
osoba sa kojom žele da sklope brak dobar vjernik, a ako posjeduje i ostale
nabrojane stvari u hadisu, to je još i bolje. No, mora se reći da nije mali broj
ni onih koji sklapaju brakove zbog nekih drugih interesa, kao na pr. za lakše
sticanje stranog državljanstva (tzv. papira) i sl.
Roditelji mladenaca se vode i onim hadisom Allahovog Poslanika, a.
s.,koji kaže: Nemojte se ženiti samo radi izgleda, jer ljepota može postati razlog moralnog propadanja. Ne ženite se ni radi bogatstva, jer ono može postati izvor grijeha.
Ženite se zbog vjerske predanosti.7
Svakako u Sandžaku je naročito razvijen i taj takmičarski karakter među
porodicama koje nastoje da im snaha bude od dobra roda i prijatelja, da je
ponosita, radna, stasita, naočita, zdrava, a nadasve časna i poštena.
Naravno da bošnjački narod kroz svoju vijekovnu tradiciju faktički živi
i radi po Kur›anu i hadisu pa su mu i običaji i čitav život ustvari usklađeni
sa islamskom tradicijom. Ta tradicija je s druge strane izgradila stav kako o
osobinama supruge-vjernice, tako i o njenom odnosu prema svome mužu,
shodno hadisu Resulullaha, a.s., koji je rekao: Kada pogleda u nju (suprugu)
obraduje ga, kad joj nešto naredi, posluša ga, i ne suprotstavlja mu se na način koji on
ne voli u odnosu s njim niti u pogledu njihovog imetka.
8
U Sandžaku, vjerovatno kao i drugdje kod Bošnjaka, važi pravilo – naći
što boljeg supružnika, da bi se sa njim u braku imalo što manje problema,
jer nema savršenog braka i neminovni su problemi i nesuglasice, pa ih je
lakše prevazići sa supružnikom-vjernikom.Životna praksa je pokazala da su
najuspješniji oni brakovi koji vode računa o kur›ansko-hadiskim uputama.
Bošnjaci u Sandžaku, prilikom izbora djevojke, strogo vode računa da
prilikom ženidbe-udadbe ne prekrše šerijatske zabrane, zapreke i smetnje,
kao što su npr. krvno srodstvo i srodstvo po mlijeku i sl. Do prije 30-tak
godina, u pronalaženju djevojke, tj. buduće snahe, glavnu ulogu su vodili
roditelji i rodbina mladoženje. Kada bi našli dobre prijatelje i dobru djevojku (pri čemu se preko prijateelja i poznanika dobro ispita kako se djevojka
ponašala u životu, u školi, u mektebu, u komšiluku, je li ljuta,hoće li slušat i
poštovat svekra i svekrvu, kakva joj je i od kojih joj je majka).Tek poslije ovih
ispitivanja donosili su odluku da se pođe u prosidbu. Danas sve više se sama
djeca nađu i begenišu, sama se upoznaju i obave vjeridbu, a roditelji im samo
pomognu oko formalne prosidbe i pripreme svadbe.
U ovom radu stavljen je akcenat na onaj običajni i tradicionalni dio života
i prakse oko svadbe i sklapanja braka.
PROSIDBA
Kad se već sa sigurnošću, ali ipak nezvanično, utvrdi da postoji prilika i
svide se prijatelji i djevojka, njoj, odnosno njenim roditeljima se javno šalju
provođače. To su obično muške osobe, ženske veoma rijetko. Provođače su
lica koja već poznaju rodbinu djevojke, a i samu djevojku. Često mogu biti
rođaci djevojke, ili prijatelji obiju porodica, što najčešće i biva.
Zadatak provođača je da izokola indirektno djevojačkoj rodbini nazucnu
da tu i tamo ima dobar momak, od dobre porodice, da bi mogli da udaju
svoju kćerku, te tako ispitaju raspoloženje djevojke i njenih roditelja prema
tom momku, da ne bi slali prosce ako nema šanse da dođe do prijateljstva
te dvije porodice. Kada se ocijeni da postoji prilika, i da bi roditelji djevojke,
a i sama djevojka pristali na prijateljstvo i da se djevojka može izbaviti, onda
se provođače vraćaju momkovoj kući i saopštavaju povoljne vijesti. Nakon
toga, momkova porodica traži prosce, bira uglednije ljude, prijatelje, razne
javne liučnosti, školovane ljude, ljude na položajima i sl., koji će imati utjecaja
kod djevojčine porodice, da ih ne može lako odbiti, te da će djevojku sigurno
isprositi. Oni mogu biti iz plemena, bratstva, uža rodbina i prijatelji. Rijedak
je slučaj da u prosce ide jedna osoba, već ih ide više. Jedan od njih je glavni,
to je obično onaj ko je najiskusniji u tom poslu.
Kad prosci dođu u djevojčinu kuću, oni posijedaju, poselame se i pitaju
sa domaćinom,ih posluži duhanom i kahvom, vodi se razgovor nevezan za
dolazak, a onda će glavni prosac: Pa dobro, prijatelji- što nas ne pitate zašto smo
došli? Obično mu se odgovori: Kod nas nije običaj, kad nam gosti u kuću uđu, da ih
pitamo zašto su došli. Glavni prosac se spusti na koljena (oslanjajući se rukama
o koljena, kao na sjedenju u namazu) i pogledom ostalim proscima daje znak
da će da započne razgovor. Obično počinje riječima:
Bismillahir-rahmanir-rahim, Allahumme nemrile pejgambere kawlile, ako je od
Boga suđeno», došli smo da ištemo vašeg Božijeg roba, vašu djevojku, (kaže se ime) za
našeg muškarca (kaže se ime), za sina toga i toga. Ako je od Boga suđeno, želja nam je
da se oprijateljimo sa vašom kućom. Prosac nastavlja da hvali:Vaše je bratstvo na
glasu, poštena kuća, domaćinska i musafirska. Ovo musafirska posebno se naglašava, jer u ovom kraju mnogo se cijeni gostoprimstvo.
Ukoliko se proscima postavi ručak, to je uobičajeni znak da će im djevojka biti data. Iako nije uobičajeno da se žene i mlađi članovi porodice pitaju za
mišljenje, ipak će domaćin obaviti razgovor sa njima, i to u drugoj prostoriji.
Ako su odlučili da djevojku daju, dogovore se da nema presijecanja, to jest
da nema postavljanja uslova za davanje djevojke, a koji se sastoje u obavezi
momkove porodice da djevojci obavezno kupi određenu količinu zlatnog nakita, garderobe, im ostalih potrepština, kako bi se dobro spremila za udaju.a
ona i njena rodbina spremaju darove za momka i njegovu najbližu rodbinu.
Kad nema presijecanja, kaže se: Djevojka vaša pa vi sami odlučujte šta će te i kako
raditi u svojoj kući, jer mi ne sumnjamo da ste vi odabrana domaćinska kuća koja zna
kako se vodi domaćinstvo, te vam ostavljamo na obraz jednoj i drugoj porodici.
Običaj je da kad roditelj-starješina i djevojka daju riječ proscima da ona
prihvata da se uda za momka za kojeg je prose, da obavezno makar jedan od
prosaca puca nekoliko puta iz vatrenog oružja i time razglasi da je još jedna
djevojka isprošena i sklopljeno još jedno novo prijateljstvo.
Nakon što su se budući prijatelji počastili i ispili kahvu, postavlja se sofra i ruča se, a poslije ručka običaj je da se traži od djevojke da proscima uz
riječ da prihvata da bude data, tj. isprošena, ona tada obavezno daje i neki
biljeg, neki znak da je isprošena, a taj znak je obično vezena mahrama, čevre
i sl. Prosci i predstavnik porodice momka, što može da bude i otac, stavljaju
određenu sumu novca na tablju. To je poslužavnik koji se prinese za tu priliku, a onda predaje starješini djevojčine kuće, a taj novac je dar za djevojku,
za njenu pripremu za svadbu.
Pošto isprose djevojku, svi prosci odlaze kući momka na čestitanje (mubareklisanje).
Kad priđu bliže momkovoj kući, opet neko od prosaca pucanjem iz vatrenog oružja oglašava da stižu prosci i da im je djevojka data. Kad djevojka nije
isprošena, onda nema ovog šenlučenja, ali prosci ipak iz poštovanja prema
momkovoj kući također, svi dođu da im kažu šta je bilo, zašto djevojka nije
isprošena, te da li ima šanse da prosci otiđu još koji put da pokušaju prošnju.
Nekada i djevojčini roditelji namjerno vuku prosce da dođu još neki put, jer
je njihova djevojka mnogo dobra, pa se za nju treba boriti. Dakle, kad isprose
djevojku, prosci po običaju (adetu) ulaze u kuću momka, saopštavaju da su
isprosili djevojku, časte se šerbetom. Rodbina, komšije, prijatelji, zetovi i odive, nekoliko dana dolaze na čestitanje, na šerbet i veselje.
Mahrama je običaj koji znači da prijatelji razmijenjuju darove, i on je veoma karakterističan za muslimanske svadbene običaje u Sandžaku. Od riječi,
kada se dala djevojka pa do mahrame, kao zvaničnog isprošenja djevojke, prođe ponekad i više od pola godine, pa i godinu, jer za to vrijeme mladoženja
priprema, kupuje poklone za djevojku: prsten, minđuše, belenzuke, zlatne
lire, dukate, dobre haljine, (dimije od hareta, vezen miltan, košulju svilenicu,
papuče i sl.) ,pripremaju se i darovi i za djevojčinu rodbinu (košulje, šamije,
mahrame, jagluci, čarape). Roditelji djevojke pozovu komšije, prijatelje, zetove i bratstvo, da dočekaju osobu koja je odredjena za mahramu,nazovu mu
hošgeldiju(dobrodošlicu), uvode ga u kuću, časte ga duhanom i kahvom, pitaju se za zdravlje. Poslije toga slijedi ručak.
Pred polazak, donose se djevojčini darovi (mahrama) koje djevojka šalje
mladoženji i njegovim ukućanima. Mladoženji šalje boščaluk (košulja, gaće,
čarape, naglavci, šal, džemper, itd.), proscima ima po košulja, svekru i svekrvi boščaluk, a ponešto od peškeša(darova) mladoženjenim amidžama, daidžama, strinama, tetkama, djeverovima, zaovama. Mahramdžija stavlja dar na
tablju u novcu, a i glavni prijatelj, samo više. Kada se na mahramu ode, tada se
može ugovoriti svadba, termin svadbe, koliko svatova, jenđi itd.
Treba napomenuti da je ranije bio jedan običaj, koji nije utemeljen u našoj
lijepoj vjeri, tj. da se uzimaju momak i djevojka na ne vidjeno, tj. da se njihovi
roditelji-staratelji dogovore da im sklope brak a da ih ne pitaju i da se budući
mladenci i ne vide. Prvi put bi se vidjeli u djerdeku. Naravno, ne slažemo
se ni sa pojavom da se momak i djevojka prije braka slobodno ponašaju, da
se osamljuju i čine grijehe i td. Medjutim, Resulullah Muhammed, a. s., nas
je podučio da je potrebno upoznati supružnika, njegove kvalitete ili eventualne nedostatke prije braka, da bi brak bio dugotrajan. Posebno nam je,
Poslanik, a. s., preporučio da prije braka vidimo osobu koju želimo oženiti.
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r. a., se kaže: Bio sam kod Vjerovjesnika, a. s.,
kada mu je došao neki čovjek i obavijestio ga da se oženio jednom ensarijkom. Allahov
Poslanik, a. s., ga je upitao-A jesi li je vidio?Odgovorio je-Nisam. Poslanik a. s., mu je
preporučio: -Idi i pogledaj je, jer, uistinu, u očima ensarija ima nešto!9
Ovaj zadnji dio rečenice u hadisu, neki tumače, da u očima ensarija može
da bude neka bolest, tj. manjkavost, poput slabog vida ili drugih oštećenja i
bolesti očiju.10
Takodjer, pored ovog primjera imamo slučaj ashaba, El-Mugire b. Šubea,
r. a., koji prenosi da je obavijestio Allahovog Poslanika, a. s., kako se zaručio
s jednom djevojkom, pa mu je on savjetovao: Idi i pogledaj je, jer je to, sigurnije
za dugotrajnost vaše veze!11
Međutim, često se ispostavlja da su ranije brakovi duže opstajali iako su
se uzimali na nevidjeno, jer su porodice bile puno ozbiljnjije i nisu dozvoljavale da se tako lahko raskine brak njihovog sina ili kćerke. Ali, danas imamo
često primjer da dvoje ašikuju i po par godina prije braka, a onda sklope
brak koji se, nažalost veoma brzo nakon par dana, hefti ili mjeseci završi
razvodom. Naravno, kada je odabir bračnog druga u pitanju, treba naglasiti
da je neophodna volja supružnika i slobodan izbor, jer je zabranjeno nekoga
prisiljavati na brak sa nekim koga dotična osoba ne želi za supružnika. Čak
ni otac-staratelj, nema pravo prisiliti svoga sina ili kćerku da sklope brak s
nekim koga ne žele.12
Medjutim, na žalost, često je bilo loših primjera, posebno na seoskom području, da roditelji ožene sina ili udaju kćerku na nevidjeno, tj. bez njihovog
prava izbora, što se naravno kosi sa šerijatskim bračnim propisima. Medjutim, s druge strane, imamo problem, da se i sprečava sklapanje braka, sinu
ili kćerki od strane roditelja ili ostalih članova porodice, a što često uzrokuje
odlaganje stupanja u brak, što za sina ili kćerku, shodno njihovim urodjenim
nagonima i emocijama, predstavlja problem. Zato Poslanik, a. s., upozorava
da se pretjerano i bez opravdanog šerijatskog razloga ne odlažu ženidba i
udadba. A razlozi zbog kojih roditelji momka ili djevojke često sprečavaju
sklapanje braka sa nekom osobom, su nebitni, kao što su: nemanje stranih
papira, nemanje dovoljno bogatsva, ili neposjedovanje skupocjenog automobila, nedovoljna ljepota itd.
Medjutim, kao i za sve drugo u životu, tako i u ovom slučaju, Allahov
Poslanik, a. s., nas podučava kako da postupimo i na koje stvari da obratimo
pažnju ako hoćemo da uspijemo, pa kaže: Ako vam ponudi brak neko, čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, prihvatite. Ako ne prihvatite, proširit će se smutnja i
nered na Zemlji.
Moje mišljenje je, da bi jedan brak bio uspješan, kao i sve drugo u životu
čovjeka, pa bilo o kojem vremenu da je riječ, zavisi od pridržavanja islamskih propisa neke porodice i do časti tj. obraza svakoga insana posebno.
ZARUKA-VJERIDBA
Zaruka je dokaz ozbiljnosti neke veze. Zaruka znači obećanje potencijalnih budućih supružnika da žele stupiti u brak. Naravno, kao što je spomenuto, mladić i djevojka treba da se vide prije braka, ali je uvjet da sve treba da
bude u granicama islamskih propisa i uputa. To znači se ne smiju osamljivati
ni kada se obavi zaruka, sve do sklapanja braka.
U ovom kontekstu, Džabir, r. a., prenosi da je Poslanik, a. s., rekao: Ko
vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka se ne osamljuje sa ženom – ukoliko sa njom nema
mahrem – jer je, u tom slučaju, sa njima šejtan!14
Medjutim, naravno da Poslanik, a.s., naredjuje da se trebaju vidjeti momak i djevojka, kao u slučaju El-Mugire bin Šu be, r.a., kada je htio zaručiti
neku djevojku a nije je prethodno vidio, ali se moraju pridržavati propisanih
šerijatskih propisa.15
Allahov Poslanik, a. s., nas je podučio da, ako želimo detaljnije i intimnije
informacije o budućoj izabranici, da pošaljemo neku ženu da to, na prikladan
način ispita, kao što je Allahov Poslanik, a. s., učinio kada je poslao Ummu
Sulejm, r. a., da ispita pojedinosti o jednoj ženi za koju je bio zainteresiran.16
Treba napomenuti da većina Bošnjaka muslimana poštuje propise vjere
islama i po pitanju vjeridbe i da drugi ne nude brak djevojci koja je isprošena
ili vjerena, medjutim, nažalost, kod onih koji su slabijeg imana i morala desi
se (mada rijetko) da se vjerena ili isprošena djevojka uda za drugog muškarca.17
Iz ovih primjera vidimo kako je to radio Allahov Poslanik, a. s., medjutim,
ono što se danas dešava u našoj praksi je puno daleko od Poslanikovih, a. s.,
riječi. Nažalost, kod nas je osamljivanje mladića i djevojaka postala, gotovo,
normalna stvar. Onda, nije čudno što ima sve više nemorala medju mladim
osobama. Naš zadatak je, da uz Allahovu, dž. š., pomoć, pokušamo mijenjati
te navike koje su utemeljene na neislamskoj praksi i koliko možemo, učiniti
sve da damo svoj doprinos da se ti zalutali ljudi istinski vrate svojoj vjeri
islamu.
VJENČANJE
Prilikom sklapanja braka, najbitnija stvar je ponuda i prihvatanje, tj. da
muškarac ponudi ženi brak, a ona to prihvati. Sve to moraju pratiti i čuti dva
svjedoka, kako bi, ako se desi neki problem, mogli potvrditi da su njih dvoje
bili vjenčani.
Kod svih imama, osim kod Ebu Hanife, djevojka treba dobiti dozvolu roditelja-staratelja za udaju. Ovo se temelji na Poslanikovim, a. s., riječima koje
prenose Aiša i Imran, r. a: Nema braka bez staratelja i dvojice pravednih svjedoka!
18
Kako je preneseno od prvih generacija, bilo bi lijepo da vjenčanje bude na
Bajram, ili petkom, ili uoči petka.19
Još jedan običaj se poštuje kod mnogih, a nema utemeljenje u vjeri, a to
je da nije dozvoljeno sklapati brak izmedju Bajrama, tj. u mjesecu ševvalu.
Medjutim, da to nije tačno je hadis Aiše, r. a., koja kaže: Allahov Poslanik,
a. s., oženio se mnome u ševvalu. U ševalu mi je prišao u postelji. Inače, Aiša, r. a.,
preporučivala je ženama da stupaju u bračnu intimnu vezu upravo u mjesecu ševvalu.
20
Običaj u ovom kraju je, da se vjenčanje obavi prije svadbe ili na svadbi,
po Šerijatu, odnosno prema šerijatskim propisima kod imama, a nakon toga,
obavlja se vjenčanje u Skupštini opštine, pred matičarem. Treba napomenuti da ima slučajeva, da pojedine porodice organizuju oba vjenčanja na dan
svadbe.
Naravno da pored šerijatskog vjenčanja, zakonska obaveza je mladenaca
de se moraju vjenčati i kod nadležnog državnog organa, tj. matičara.21 Često
se vjenčanje kod matičara obavi i prije same svadbe, a nekada se matičar dovede na svadbu i tu pred svim svatovima obavi vjenčanje.
Na isti način se obavlja i šerijatsko vjenčanje – nekada u džamiji prije same
svadbe, nekada na dan svadbe uz prethodni odlazak u džamiju na vjenčanje,
pa se produži u restoran gdje se organizira svadbeni ručak,odnosno svadbeni zijafet-gozba. Ima dosta slučajeva de se šerijatsko vjenčanje obavi dovođenjem imama na samu ceremoniju svadbe, svakako uz prigodan ders, učenje Kur’ana, ilahija, kasida i pjevanje sevdalinki.
MEHR – VJENČANI DAR
Prije vjenčanja, obavezno se određuje visina mehra (mehr je materijalna obaveza muža prema ženi, vjenčani dar). Mehr se dijeli na: a) mehr
mua›dždžel, (onaj koji se daje pri samom stupanju u brak) i b) mue›dždžel
(mehr koji se daje u toku braka ili u slučaju rastave braka ili smrti muža).22
Prva vrsta mehra (mua›dždžel) obično se sastoji poklonima, tj. u svečanoj
bračnoj odjeći, obući, nakitu, itd.
Druga vrsta mehra je obično u novcu i daje se u toku samog braka, ili
odmah u slučaju da dodje do razvoda braka krivicom muža. Mehr se često
određuje u malu, na primjer u zlatu, lirama, dukatima i u zadnje vrijeme u
važećoj valuti. Svjedoci moraju biti pošteni i čestiti ljudi, jer oni garantiraju,
ukoliko se toga dana ne isplati obaveza, da će porodica mladoženje i mladoženja morati izvršiti datu obavezu prema nevjesti. Mehr je garancija za ženu
da, u slučaju razvoda braka ili smrti muža, osigura sebi materijalnu egzistenciju, kako se ne bi napatila i pala drugome na teret.
Nakon što se završi pogodba u vezi sa mehrom, pristupa se činu vjenčanja. Prethodno se mora provjeriti da između supružnika nema zabrana. Provjeri se da nijesu u krvnom srodstvu, po tazbinstvu i srodstvu po mlijeku.
Ako se ustanovi da nema nikakvih smetnji, objašnjava im se čin vjenčanja.
Kada se dobije odgovor od djevojke, isto pitanje i na isti način se postavlja momku, pa kada se i od njega dobije pozitivan odgovor, onda se imam
obraća svjedocima i pita da li su i oni čuli izjave upućene svjedoku djevojke i momka. Kada i od njih dobije pozitivan odgovor, onda izjavi: Proglašavam vaš brak sklopljenim. Želim napomenuti da se inače u Sandžaku prilikom
vjenčanja prvo pita momak pa poslije djevojka, da li pristaju na brak. Poslije
sklapanja braka, imam je obavezan da upozna prisutne sa bračnim pravima
i obavezama supružnika.
Svadba u ovom kraju se nekada organizirala u srijedu, četvrtak i petak, a
danas obično ako je riječ o gradu, datum i dan svadbe, se odredi prema slobodnom terminu nekoga hotela ili restorana gdje se planira svadba održati.
Nakon utvrdjenog datuma i mjesta za svadbenu svečanost, odštampaju se i
razdijele pozivnice rođacima, komšijama, prijateljima, kolegama sa posla i
td.
Tako je danas, a evo kako je nekada bilo. Desetak dana prije svadbe, mladoženjini ukućani šalju zvača da zove na svadbu prema spisku koji su mu
dali. On govori:
Selam ti je od (kaže se ime domaćina), zove te na svadbu i svatove i naglasi
se obavezno da li ga zove da dođe sa familijom. Svadba će biti toga i toga dana.
Zvač se čašćava u novcu ili cigaretama. U srijedu se okupljaju zvanice iz daljine (prijatelji) i donose darove.
Veći su darovi onih domaćinstava koja su zvata na svadbu i u svatove
sa porodicom. Peškeši za nevjestu obično su bili u platnu, odjeći, raznim
predmetima, nakitu i sl. Na peškešu obavezno se ispisivalo ime od koga je,
da se zna. Porodica mladoženje određuje djevera uz djevojku, najbližeg po
srodstvu – brata, bratučeda. Djever priprema za nevjestu zlatan prsten, boščaluk (dimije, košulju, papuče i slično), priprema sitan novac i bombone.
Mladoženjini također, pripremaju darove za nevjestu, njene ukućane i rodbinu. Određuju se kanadžije koji će nositi nevjestinu komoru, određuje se
broj kanadžija (on zavisi od broja svatova: ako je, primjera radi, dogovoreno
da će biti 50 svatova, onda ide 5 kanadžija, što znači da na deset svatova ide
jedan kanadžija).
U srijedu, npr., dolaze kanadžije, donose nevjestinu komoru u koju se
nalazi sprema (dušek, jastuk, jorgan, posteljina, ćilim i svatovski peškeši).
Obavezan je bio sanduk (sehara). Kanadžije donose i dževahir kutiju, u kojoj
stoji nakit za mladu (ogledalo, češalj, makaze, bjelilo, rumenilo, minđuše i
obavezno kna).
Kanadžije nose sa sobom dudove, baklavu, jabuku ili neko drugo voće (to
se zove čerez). U Sandžaku obično ide samo jedan kanadžija, obično dječak
koji nosi čerez(tepsiju u kojoj je baklava, savijena u posebnu mahramu). Običaj je da se kanadžija u povratku gađa jajima, sve dok se ne udalji od dvorišta
(avlije) mlade. Kanadžija ne noćiva, ako je u istom mjestu, ako nije u istom
mjestu onda kanadžija čeka svatove da dođu po nevjestu. Dakle, jedan od
svadbenih običaja jeste kna.
To je običaj koji se obavlja posljednje večeri boravka djevojke u kući roditelja. Te večeri djevojci dolaze rodbina, komšije, prijatelji i drugarice, jer je to
njeno posljednje djevojačko veče. Rodbina i ostali koji dolaze na knu donose
djevojci darove (dimiluk, mintanluk, mahrame, košulje, posteljinu itd.). Te
iste večeri uzimaju se stvari koje su kanadžije donijeli u sehari. Prije nego se
počne nanositi kna prostre se dušek koji su kanadžije donijele. Po običaju,
prvo se na dušek stavlja muško dijete da legne (da bi nevjesta rađala mušku
djecu, ali to naravno, nema osnova u islamu).
Nakon toga, sjeda djevojka kojoj se nanosi kna. Njoj vežu oči mahramom,
a ispred lica joj žena drži ogledalo (kad je spreme kod momka, da sija kao
ogledalo), razmućenu knu iz bakarnog suda uzimaju prisutne djevojke i stavljaju joj na ruke odozgo i odozdo, a i na noge. Za vrijeme nanošenja kne, često
se čuje i plač djevojke, da bi pokazala koliko joj je žao rodbine koju ostavlja.
Naravno, tako se rasplaču i ostale prisutne žene i djevojke, kako bi izrazile
žaljenje što im odlazi draga osoba.
Plač majke je najjači, jer joj je žao kćerke što odlazi. Neka od žena tješi
uplakane, govoreći da nije vrijeme za plač već za pjevanje, tako tjera prisutne
djevojke da zapjevaju. Pjesma za tu priliku je ova:
Hulti bulti, u dvore udriše,
Našoj mladoj kanu postaviše.
Hulti bulti, kana na rukama,
Noćas kana, sjutra talbuhana,
Noćas kanu ihasprliju,
Sutra svati i mlađ đuvegliju,
Sunce mi se krajem krade, Hoće da zađe,
Upitajte tu djevojku, Hoće l› da pođe,
Njojzi žao njene majke, Neće pa neće.
Njezi žao njenog baba, Neće pa neće.
Upitajte tu djevojku. Hoće l› da pođe, Njojzi mio njezin dragi, Hoće pa
hoće.
Sve prisutne djevojke i žene knu ruke i prste. Pošto se nanese kna djevojci,
muškarci je ne viđaju do sutra, do polaska svatova. Poslije kne služi se jelo
koje su donijeli kanadžije. Svatovi se u četvrtak okupljaju kod kuće mladoženje i vrši se raspored svatova (raspored vrši čauš, on je određen od strane
domaćina svadbe i on je za taj dan komandant svatova, njegova je riječ glavna, jer on poznaje dobro običaje svadbe). Svatovi se pri polasku raspoređuju.
Na čelu svatova ide glavni prijatelj, ili neku drugi stariji čovjek, zatim onoliko ljudi koliko je desetina svatova, ide bajraktar, nosi okićen bajrak, za njim
ostali svatovi po starini.
Kada svatovi stignu blizu djevojčine kuće, odlaze dva momka muštulukdžije da jave koliki broj svatova ide i koliko ima jenđi. Muštulukdžije od nevjeste dobijaju peškeš. Pred kuću izlaze sretioci, poređani u vrstu po starini,
i dočekuju svatove. Svatovi se uvode u kuću, naziva im se hošgeldija, pitaju
se za zdravlje i kako su u putu prošli, časte se duhanom, šerbetom i kahvom.
Ako su svatovi došli iz daleka, postavlja se obavezno ručak.
Kada dođe vrijeme da se krene, pozivaju se djeverovi, koji izlaze vani
(ranije nikako među žene) i obave svoje obaveze, glavni djever prstenuje nevjestu po specifičnom običaju okretanja, i samog čina prstenovanja potom
daruju nevjestu i tada im se saopštava da je nevjesta spremna i da svatovi
mogu da krenu.
Svatovi izlaze istim redom kako su i došli. Nevjestu izvode braća, polahko, korak po korak, djever stoji sa desne strane, hvata nevjestu za desnu
ruku, a jedan od braće za lijevu, pomažući joj da sa desnom nogom uđe u
fijaker (kola, auto). Kad nevjesta uđe u fijaker, kola, auto, brat djeveru predaje
sestru govoreći: Djevere, neka ti je na emanet, u Božije ruke, i srećan vam put, a
sestri-Budi dobra tamo kao što si bila ovamo! Svatovi idu sa jenđama u istim kolima, a kod prijatelja u više slučajeva su odvojene jenđe.
Svatovi i jenđe imaju iste obaveze: da plate šerbet i kahvu i ručak kao
pomoć rodbini djevojke.
Bajrak bajraktar prihvata barjaktaru, predaje ga kada svatovi krenu, okićen od nevjeste, košuljom, mahramom i sl.
Nevjesta na sebi ima nevjestinsko ruho dimije od hareta, svilenicu košulju, zlatom vezen jelek ili svilenim gajtanom, na nogama cipele (kondre),
na glavi sarčug (fes okićen zlatnicima), šamiju sa ojicama, a odozgo duvak i
čatkiju (svilena crvena mahrama sa iskricama), koju donosi djever.
Ne plači, mala, da te boli glava.
Ne ron› suze, ne kvari obraze,
Tamo će te dobro dočekati,
Crnom bojom kosu obojili,
A slatkijem šerbetom pojili,
S dobrim momkom u đerdek uvesti.
Kada naiđu na prvu vodu, nevjesta je obavezna da baci mindilj-maramu
u tu vodu, to čini da se ne bi razvela.
Prije dolaska svatova kući mladoženje, odlazi muštulukdžija po muštuluk, da javi da svatovi dovode nevjestu. Svatovi nastoje, po mogućnosti, da
se ne vrate istim putem.
Na desetak metara od kuće pred nevjestu staje svekrva, daje joj Kur›an.
Ona uzima Kur›an, ljubi ga, stavlja ga na čelo i pod desno pazuho, ljubi svekrvu i njenu ruku. Ranije se trčala košija, bez konja i sa konjima: košiju su
organizirali sami svatovi, ko bi osvojio košiju, od nevjeste dobija peškeš, boščaluk, (košulju, čevre i mahramu).
Prvi od svatova stižu kanadžije, sa djevojačkom komorom, zovu mladoženju da mu predaju komoru.On prvi odriješi-razveže zavezak konopa (da
mu se u braku driješe svi zavesci). Pred kuću se nevjesti iznosi malo muško
dijete, a nevjesta ga okreće tri puta u desno, izgovarajući: bismillu. Prije ulaska u kuću nevjesta je morala da poljubi prag, preko njene glave svekrva iz
nekog suda baca bombone, pomiješane sa leblebijama, i sitnim novcem. Kada
nevjesta uđe u sobu popije šerbet, jedno muško dijete izuva joj cipele (u kojim
se nalazi novac), a obuva papuče.
ĐERDEK – PRVA BRAČNA NOĆ
Đerdek je soba namještena za mladence u kojoj provode prvu bračnu noć,
u kojoj se mladi svode. Prije ulaska u đerdek, momak se oprašta-halaljuje sa
roditeljima: pored vrata đerdeka okupi se rodbina da otprati mladu i mladoženju.
Prvo ulazi mlada, prije nego što je mladoženja došao, zatim ulazi mladoženja. Pri ulasku momci i djevojke udaraju mladoženju po leđima (to je
simbol djetinjstva, igre koje neće biti više-odvajanje od igre, jer prelazi u ozbiljan život).
Prilikom svođenja mladoženje u đerdek, okupljeni pred vratima pjevaju
pjesme kao što je ova:
Gdje je momče, kud se dede?
Otišlo je da se svede,
Sad djevojci duvak skida!
U đerdek se momče svede.
Var se, momče, ne prevar se,
Djevojke su varalice,
Noćas će te prevariti,
A sutra te prekoriti.
Ranije, mladoženja i mlada se nijesu poznavali prije braka.
Isto tako, ranije je bio rijedak slučaj da momak poznaje djevojku, jer je
on nije birao, medjutim, danas uglavnom momak i djevojka se nadju sami
i upoznaju se prije đerdeka. U đerdeku mlada čeka mladoženju dvoreći na
nogama. Mladoženja otkriva lice mlade, ljubi je u čelo, a ona njega u ruku.
Mladoženja okreće mladu u desno tri puta izgovarajući pri tom: Bismillah, (u
ime Allaha dž. š.), zatim klanjaju dva rekata đerdekskog namaza. U đerdek se
prethodno unose baklava ili dudovi, da mladenci jedu.
Prvo veče, u đerdeku svijetli lampa do zore, dok pred vratima ostaje neko
od rodbine da čuva đerdek, a mladoženja i nevjesta im iznose od svakog
kolača po malo. Međutim, danas su i ovi običaji rijetki.
Ovo su neki narodni običaji, medjutim, porodice koje bolje prakticiraju
islam i u slučaju đerdeka i prve bračne noći trude se da se pridržavaju svih
sunneta koji su vezani za prvu bračnu noć. Navešćemo neke od tih lijepih
sunneta koje treba da urade mladenci prve bračne noći. Prije svega, kada
ostanu sami u đerdeku, lijepo je (mustehab) da klanjanje nafilu namaz, da
mladoženja stavi desnu ruku na čelo nevjeste i prouče zajedničku dovu da
im Allah, dž.š., podari lijep brak i srećan život u pokornosti Njemu Uzvišenome. Allahov Poslanik, a.s., u predaji koju prenosi Abdullah ibn Mesud, r.a.,
kaže: Kada uđe žena čovjeku, neka ustane i klanja dva rekata, zatim neka izgovori
dovu: Allahumme barik lii fii ehlii, ve barik lehum fijje. Allahummerzukhum minnii
verzuknii minhum. (Allahu, podari mi bereket u mojoj ženi,porodici i njoj u meni.
Allahu, daj da ima nafaku (u porodu i imetku) od mene i ja od nje).23
Takodjer se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Kada se neko od vas
oženi, neka spomene Uzvišenog Allaha, zatim neka uputi dovu riječima: Allahu, molim Ti se da me od nje zapadne samo dobro, dobro sa kojim si je Ti stvorio, a utječem Ti se od zla njenog, i zla onoga sa kojim si je Ti stvorio.
Nakon prve bračne noći, običaj kod Bošnjaka je da mladenci, ustanu ranije od ostalih, kupaju se, a nevjesta na ležaju ostavlja poklon, u novcu ili
nekom predmetu, koji uzima osoba koja prva uđe da pospremi nevjestin
ležaj. Osoba koja posprema ležaj, uzima čaršaf i iznosi ga, da se uvjere da
je djevojka bila nevina. Međutim, i ovaj običaj se zadržao samo u pojedinim
porodicama.
Nevjesta posprema ostale prostorije, čisti i briše, jer treba da se dočekaju
svatovi, koji dolaze da vide nevjestu i da je daruju. Rodbina nevjeste, za ovu
priliku, sprema gurabije, koje se prinose svatovima, a svatovi daruju nevjestu. Nakon darivanja, nevjesta malo podvori, a zatim laganim koracima, ne
okrećući leđa, izlazi. Svatovima se daje ručak, a po ručku svatovi se razilaze.
Poslije ručka, dolaze žene iz komšiluka i iz drugih mjesta da gledaju nevjestu, da gledaju sergiju, i šta je donijela, kakvi su joj ćilimi, kakav joj je vez,
kakvi su joj darovi. Ako ima mladih nevjesta, dovode ih da dvore pored
mlade, da upoređuju koja je nevjesta ljepša.
Poslije jedne nedjelje, a ponekad i ranije, mladoženja i mlada odlaze rodbini mlade na obdan. Običaj je da mladoženja priđe k ruci tašti, tastu i drugim starijim osobama. Mladoženja je obavezan da daruje u novcu taštu, svastike, šurnjaje, hale itd. Dogovore se kada će doći u prviče i koliki će biti broj
prvičana. Prvo dolaze prvičani iz rodbine nevjeste, donose darove, sprema
im se ručak, poslije ručka prvičani ostavljaju novac na tablju. Prvičani od
strane domovine dolaze sa nevjestom, također obdanice. Ovom prilikom se
uzvraćaju darovi. Nevjesta nosi boščaluk majci, ocu ili domaćinu kuće. Po
običaju nevjesta ostaje kod svojih. U gostima ostaje prvi put petnest dana,
njeni je vraćaju u dom i na taj način se završavaju prviče.
Dosta ovih običaja je vremenom i pod uticajem drugih kultura i običaja iz
drugih sredina počelo da se gubi, kao što su: zaruke bez prethodnog viđanja
i upoznavanja momka i djevojke, vjenčanice umjesto tradicionalne muslimanske nošnje, danas se uglavnom sve svadbe organiziraju u ugostiteljskim
objektima (restoran, hotel), rijetko svatovi idu pješice iako je nevjesta u istom
gradu (već sa više auta svirajući sirenama).
Danas, kao što sam ranije spomenuo, umjesto zvača (pozivača), na svadbu
i u svatove šalju se pozivnice koje su ukrašene. O nekadašnjim svadbama,
danas postoje samo crnobijele fotografije i to veoma rijetko se mogu naći,
a kasnije – iz osamdesetih godina to su fotografije u boji, dok danas svaka
svadba je zabilježena na video i CD zapisima.
SVADBENA GOZBA-ZIJAFET KOD SANDŽAČKIH BOŠNJAKA
Sandžački Bošnjaci su poznati po gostoprimstvu, velikodušnosti i ljubaznosti.Tako i uslučaju svadbe, porodice mladenaca se trude da što bolje organiziraju svadbu, i da svi koji su pozvani budu zadovoljni. Posebno porodica
mladoženje, vodi računa o tome da se svakome čuva hatar i da se neko ne
uvrijedi nekim gestom koji je pogrešno protumačen.
Naravno,sunnet je,povodom vjenčanja, napraviti svadbenu svečanost, na
kojoj će se počastiti rodbina, prijatelji i ostaligosti.25
Prenosi se da je Allahov Poslanik, a. s., preporučio Abdurrahmanu ibn
Awfu, r. a., kada se oženio da počasti prisutne tako što će zaklati makar jednu ovcu, rekavši mu: Priredi gozbu, pa makar jednu ovcu.26
Ima još puno hadisa koji govore na ovu temu a ja ću navesti samo neke.
AllahovPoslanik,a.s.,kaže:-Oglasite vjenčanje, obavite ga u džamiji, a nakon toga,
propratite ga udaranjem u defove.27
Treba napomenuti da se ovdje govori o dozvoljenoj vrsti pjesme i muzike udaranjem u defove, čija je dozvola već spomenuta. Gozba je sunnet, a
svakome ko je pozvan na svadbu, obaveza mu je da se odazove, jer Allahov
Poslanik,a.s.,kaže: Kada neko od vas bude pozvan na svadbenu gozbu neka se odazove.28
Naravno, Bošnjaci vode računa i o hadisu da zovnu na svadbu rodbinu,
prijatelje, komšije itd. Bez obzira da li su bogati ili siromašni, jer su svjesni
hadisa u kome, Allahov Poslanik,a.s.,kaže: Ružna li je hrana svadbene svečanosti na koju su pozvani samo bogataši. Ko se ne odazove pozivu, pogriješit će premaAllahu, dž.š.,i NjegovomPoslaniku29.
Svadbena svečanost, kod Bošnjaka ovoga kraja se organizira različito od
porodice do porodice. Nekada se organizira istoga dana kada se uzme nevjesta sa svatovima, a nekada se dovede nevjesta u kuću mladoženje, a svadba
se organizira kasnije, nekada čak i nakon par mjeseci, ali je važno istaći da
sve to treba organizirati i u duhu bošnjačkih lijepih običaja, ali da ti običaji
nisu u suprotnosti sa islamskim propisima.
Kao što je spomenuto, najčešće se svadbe organiziraju u hotelima i restoranima, a rijetko u sopstvenoj režiji kod kuće, ali svi uglavnom znaju pravila
islamskog bontona kako da se ponašaju i izmedju ostaloga da ne ostaju predugo na svadbi kako ne bi opteretili porodicu mladoženje. Najbolji primjer
nam je dao Uzvišeni Allah, dž. š., u riječima: I pošto jedete, razidjite se ne upuštajući se jedni s drugima u razgovor.
Učenjak Er-Razi, komentarišući ovaj ajet, kaže: Neki ashabi su na dan Poslanikove, a. s., ženidbe sa Zejnebom, r. a., ostali duže, a Poslanik, a. s., im nije ništa
rekao, tako da je sišao ajet kojim podučio propisu vezanom za tu situaciju.
Običaji kod rodjenja djeteta-akika
Rodjenje djeteta je od posebnog značaja za supružnike, a i za širu porodicu. Dijete je jedan od najljepših poklona kojeg Allah, dž.š., daje bračnim
drugovima na dunjaluku. To je poseban doživljaj koji se ne može opisati riječima, već samo doživjeti, kako se insan osjeća kad postane otac, odnosno
majka. Dijete još čvršće uspostavlja vezu medju roditeljima i svojim dolaskom na dunjaluk čini da roditelji postanu još bliskiji. Roditelji moraju ispoštovati sve sunnete prilikom rodjenja djeteta a čuvati se harama, jer to će itekako uticati na budućnost ovog malog bića i na formiranje njegove ličnosti u budućnosti. Mnogi roditelji,nažalost,prave greške i proslave rodjenje
djeteta uz alkohol i druge harame, pa dijete do kraja života trpi posljedice
zbog grešaka svojih roditelja. Oni koji se više drže vjerskih propisa, još prije
rodjenja djeteta vode računa sa kakvom osobom sklapaju brak, a nakon toga,
upućuju dovu Allahu, dž.š., da im podari hajirli evlad, ne bilo kakav, već koji
će biti pokoran Allahu, dž.š., i koji će biti od hajra i porodici i ummetu. Pa
opet i nakon rodjenja djeteta, zahvale Allahu, dž.š.,dovom na najljepši način
poštujući propise islama.
Ukazaćemo na nekoliko stvari na koje roditelji moraju obratiti pažnju
kada je novorodjenče u pitanju. Prije svega, roditelji moraju izabrati lijepo
muslimansko ime i nadjenuti djetetu, kako je po sunnetu na dan rodjenja- 32ili sedmi dan33od rodjenja. Kod nas se prakticira sedmi dan izvršiti ove
sunnete ili kasnije ako su roditelji bili spriječeni iz nekog razloga. Takodjer,
u ovom smislu, prenosi se od Aiše, r.a., da je Poslanik, a.s., zaklao akiku i
nadjenuo imena Hasanu i Husejnu sedmog dana po njihovom rodjenju. Ao
d Ebu Derda’a, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: Vi ćete na Sudnjem
danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vašiho čeva. Zato nadijevajte
djeci lijepa islamska imena.34
Nadjenuti lijepo muslimansko ime djetetu je islamska dužnost i nadijevanju imena treba pridati islamski karakter, jer vjernici u svakom trenutku
života pa i kod rodjenja djeteta ponašaju se u skladu sa islamskim propisima, a posebno i na dan rodjenja djeteta koji je zacijelu porodicu jedna vrsta
blagdana.
Prema sunnetu, dijete sedmi dan nakon rodjenja treba da se okupa, lijepo
se obuče, namiriše i preda se imamu ili nekoj učenoj osobi koja ga uzme od
roditelja sa Bismillom i tekbirom, nakon toga, držeći dijete u naručju, okrene
se prema kibli, te mu prouči ezan na desno i ikamet na lijevo uho. Poslije
toga, imam će sjesti i proučiti nekoliko ajeta iz Kur’ana i dovu za svaki hajr
djetetu, a roditelji i ostali prisutni će govoriti amin. Tek nakon ovoga, imam će
glasno zovnuti dijete imenom koje su mu roditelji odabrali, i mubareklisati
roditeljima i ostaloj porodici dijete uz dovu Allahu, dž.š., da mu podari hajirli i dug život i da ga učini hajirli muslimanom (muslimankom). Muslimani,
dakle, moraju voditi računa da odaberu lijepo ime koje ima lijepo značenje, a
da izbjegavaju imena sa ružnim značenjima kao i imena koja nisu prikladna
za odredjeno područje da ne bi dijete kasnije bilo izvrgnuto ponižavanju od
strane svojih vršnjaka. Muhammed, a.s., bi predjenuo ime nekome, kada bi
primijetio da taj ima ime sa ružnim značenjem.36
Pored navednog, jedan od sunneta koji se prakticira prilikom rodjenja
djeteta jeste tahnik37, koji se nažalost ne prakticira nešto posebno kod nas Bošnjaka, ali u posljednje vrijeme, elhamdulillah, oživljavaju se mnogi sunneti
koji su bili zapostavljeni pa tako i tahnik38.
Sljedeći sunnet koji se prakticira nakon rodjenja djeteta, jeste akika.
39U
našem (hanefijskom) mezhebu, akika je mubah, tj. samo dozvoljena, jer je
propisivanjem kurbana svaka druga žrtva derogirana.40Pored toga, šiša
se istoga dana kosa41djetetu i udjeljuje se sadaka u težini kose u zlatu ili
srebru.42Nažalost, mnogi Bošnjaci slabo prakticiraju ove sunnete, ali ako Bog
da stanje se popravlja u svemu pa i u oživljavanju zapostavljenih sunneta.
Naravno, veoma je lijepo i čestitati roditeljima i porodici, ali na islamski način uz obaveznu dovu i izgovaranjem riječi maša Allah.43
Takodjer jedan od sunneta, i obaveza roditelja prema muškoj djeci jeste
sunnećenje (obrezivanje). Sunnećenje je praksa Poslanika Muhammeda,
a.s.
44, a prenosi se da je prvi koji je prakticirao sunećenje bio Ibrahim, a.s.45
Puno je koristi od sunećenja, a posebno je važno napomenuti da ovaj čin,
pored vjerske dimenzije, ima i veliki zdravstveni značaj, jer muškarac lakše
i bolje održava higijenu i kao osunećen (obrezan) je zaštićen od mnogih bolesti, a i njegova supruga, jer je naučno dokazano i statistički utvrdjeno da se
rak grlića materice javlja rjedje kod žena čiji su muževi osunećeni, a da je rak
na muškom polnom organu rjedji kod osunećenih muškaraca.46Običaj sunećenja djece u bošnjačkoj tradiciji je jako ukorijenjen, čak i kod onih porodica
koje slabije prakticiraju islam. Medjutim, na žalost, mnogi Bošnjaci i kod organiziranja svečanosti u povodu sunećenja djece odstupe od islamskih propisa i ovaj čin obilježe uz alkohol47i druge harame, dok oni koji su jači vjernici
ovaj čin obilježe dovom, učenjem Kur’ana, gozbom,uz ilahije i kaside itd. Lijep je običaj rodbine, prijatelja i ostalih koji dodju na veselje ovim povodom
da daruju dijete raznim poklonima, ali posebno se uvažava od strane djeteta
i roditelja kada gosti daruju dijete novcem.
Empirijsko istraživanje u vezi običaja kod svadbe
Da bismo utvrdili običaje pripadnika bošnjačkog naroda u Sandžaku u
vezi svadbe, sproveli smo anonimnu anketu u Ženskoj medresi u Rožajama
u kojoj su djevojke iz svih dijelova Sandžaka, u nekim osnovnim školama u
Novom Pazaru,te u par džemata. Rezultate do kojih smo došli izlažemo u
nastavku ovog rada.
Naime, ispitanicima smo putem anketnog listića postavili pet pitanja i to:
Da li su se članovi vaše porodice koji su se u posljednje vrijeme oženiliudali vjenčali šerijatski?
Da li znate šta je mehr i kakva je njegova uloga?
Znate li šta je đerdek?
Da li se u vašoj porodici svadba organizira uz muziku i pjesmu?
Da li mladenci odlaze na tzv. bračno putovanje?
Ukupan broj ispitanika, na kojima je anketa sprovedena je 120,a njihova
struktura je sljedeća:
50 učenica Gazi Isa-beg medrese iz Novog Pazara, u isturenom odjeljenje
u Rožajama,koje su sa teritorije skoro čitavog Sandžaka;
50 učenika i nastavnika u nekoliko osnovnih škola u Novom Pazaru;
20 džematlija u nekoliko sandžačkih džemata.
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Kao što smo vidjeli iz teorijskog dijela ovog rada,tako smo to vidjeli i iz
grafičkog prikaza sprovedenih anketa koje nam pokazuju da su svadbeni
adeti sandžačkih Bošnjaka u većini slučajeva u skladu sa islamskim propisima, jer su i sami ti adeti takodjer nastali na temeljima primjene Kur’ana i
suneta.
Najveće odstupanje od islamskih propisa na svadbama javlja se u novije
vrijeme, a sastoji se u tome što se uvode neke netradicionalne, novokomponovane pjesme i muzika, tzv. pjesme i muzika slobodnijeg izraza, uz nerijetku
upotrebu alkohola, te neislamskog oblačenja ženskog svijeta. Istraživanje je
pokazalo da su pjesma i muzika, računajući i ozbiljnije tj.sevdalinke,kao i
novokomponovane,sve skupa zastupljene u više od 70% slučajeva.
Najveće poštovanje šerijatskih propisa je zastupljeno kod vjenčanja, gdje
je procenat šerijatskih vjenčanja 87,5 %, što naravno podrazumijeva prisustvo
imama, učenje Kur’ana, prigodan va’z i ugovaranje mehra. Ovaj dio svadbe
se obavezno odvija pred imamom, pa je to razlog za bolju usaglašenost sa
islamskim propisima.
Visoki procenat poznavanja mehra (vjenčanog dara) 65,83%, kod ispitanika, govori da je ugovaranje mehra značajno zastupljeno na bošnjačkim
svadbama.
Tzv. bračna putovanja su zastupljena u 63% slučajeva, što ne znači da ovakva putovanja sama po sebi moraju biti protivna šerijatu, ukoliko ne podrazumijevaju neprikladno oblačenje, ili pak odlazak na javne plaže, bazene i sl.
Naše je mišljenje da su šerijatska vjenčanja u posljednih 30 godina, tj.nakon
pada komunizma sve više zastupljena, ne samo zbog fleksibilnijih zakonskih propisa, nego i iz razloga uticaja mladih imama, odnosno sve većeg broja svršenika i svršenica medresa i islamskih teoloških fakulteta, koji raznim
prigodama preporučuju šerijatska vjenčanja i šerijatski način zasnivanja porodica kod Bošnjaka, kao i kod svih pripadnika islama na području Sandžaka.
