Posebnu ljepotu i čar za Bošnjačke porodice svakako da su predstavljala sijela/ posjedci. Nije bilo porodice, domaćinstva, a da nije praktikovalo ovaj vid druženja, koje pored toga što su duge zimske večeri brže prolazile, umor se zaboravljao, imale i još jednu glavnu svrhu, a to je da učvrsti zajednicu i sponu izmedju porodica, komšija, rodbine čineći ih neraskidivim, jer i sami vodjeni onom bitnom iz Bošnjačke kulture “PRAVI VJERNIK JE U DUŽNOSTI DA ODRŽAVA DOBRE RODBINSKE I KOMŠIJSKE ODNOSE”, zatim one “NE RASKIDAJ RODBINSKE ODNOSE”, “DOBAR KOMŠIJA TI JE KAO RODJENI BRAT”. Treba naglasiti da se posjedci nisu održavali samo u zimskom periodu, već su se održavali tokom cijele godine, od domaćinstva do domaćinstva. Sijela ili posjedci predstavljaju jedan od najljepših i najautentičnijih oblika društvenog života u bošnjačkoj kulturi. Ovi događaji, koji se održavaju u domaćinstvima, nisu samo prilika za okupljanje porodica, prijatelja i susjeda, već su i izraz bogate tradicije, gostoprimstva i zajedništva koji su duboko ukorijenjeni u bošnjačkom identitetu. Sijela i posjedci imaju višestruku važnost. Oni su prilika za razmjenu vijesti, održavanje društvenih veza, kao i za proslavu važnih događaja i praznika. Takođe, ovi skupovi služe kao platforma za prenošenje narodnih običaja, pjesama, priča i legendi s generacije na generaciju, čuvajući tako kulturno nasljeđe Bošnjaka. Ambijent sijela je obično topao i ugodan. Domaćini priređuju bogatu trpezu s tradicionalnim jelima i razne vrste kolača, dok je srdačnost i otvorenost prema gostima izražena kroz pažljivo spremljen prostor i gostoprimstvo. Razgovori i smijeh ispunjavaju prostor, dok se u pozadini često mogu čuti melodije sevdalinki ili drugih tradicionalnih pjesama koje doprinose posebnoj atmosferi večeri. Za vrijeme sijela često se organizuju različite društvene igre, recitacije, pjesme i plesovi. Sijela i posjedci igraju ključnu ulogu u očuvanju kohezije unutar bošnjačke zajednice.
Oni podstiču osjećaj pripadnosti, solidarnosti i međusobnog poštovanja. Kroz ovakve skupove, jača se zajednički identitet i kultura, dok se istovremeno njeguju i lični odnosi među učesnicima. Iako se savremeni način života znatno razlikuje od tradicionalnog, sijela i posjedci i dalje nalaze svoje mjesto u bošnjačkim porodicama, prilagođavajući se novim generacijama i okolnostima. Oni ostaju važan dio bošnjačke kulture, simbol zajedništva, tradicije i neprolazne vrijednosti druženja. U suštini, sijela i posjedci su više od običnog druženja; oni su izraz kulture, tradicije i vrijednosti koje Bošnjaci sa ponosom čuvaju i prenose kroz generacije, čineći ih nezamjenjivim dijelom svoje kulturne baštine. Sve ovo pokazuje bitnost okupljanja, da bi još više približili kako su izgledali ti posjedci, da li su tu postojale odredjene uloge, da li su postojala pravila za žene i njihovu ulogu tokom posjedka, takodje i za muškarce, u cjelosti ću prenijeti priče iz prve ruke o hanumama koje su bile dio tih okupljanja.
Prva priča : Fata Babović (82 godine)
• Posebno sine pamtim zimska sijela, to mi je posebno miline stvaralo, to je bilo nešto što mi je sreću unosilo od samog jutra kad smo znali da će navečer biti druženje, posebno je bilo pošto sam iz malo siromašnije kuće kad smo išli na posjedak kod Jonuza Agovića koji je važio za najbogatijeg domaćina u selu, e te naše sreće, tu se nije znalo što na sofru ima. Sva mi domaćinstva smo se trudili da toga bude posebno lijepo, da budu svi dočekani a naše majke ko majke i sada mi odzvanja po hiljadu puta ponavljanje “de uzmi hajde duše ti babove uzmi da vidiš lijepo li je”.
Sastajale su nam se 3, 4 porodice, tu kad se okupimo žene, majke nam, svekrve tu svežu prave kafu, tu je melju i direktno prave pa tog mirisa koji se širio i sad ga osjetim i ako toga više nema, ni kafe takve drugačije je to skroz bilo, tu kafu bi mljele starije domaćice najčešće dvije, tri cijelo vrijeme pričajući šta su taj dan obavile, bogme i dan danas je to pomalo bilo ko nadmetanje koja je više posla uradila i završila taj dan, kafu smo pržili u takozvanom ŠIŠU ili šupljikavoj tepsiji, ta se kafa ispeče sjećam se riječi domaćina rahmetli Jonuza “De hoćel ta kahva pa da se u miru zapjeva stoku odozdo svu da probudimo” , e svi bi se smijali njegovoj izjavi svi, uzme se pečena kafa i uzima se u mlin gdje se melje, prvo se spremljena prinese i pristavi ispred domaćina, pa starijim muškarcima u sobi, pa na kraju ženama, dok smo mi ko djeca uvijek malo bila odaljena sve smo upijali što god bi čuli to nam je bilo sve, na sve to rahmetli dedu i amidzu ni vidjet nisam mogla od duvanskog dima to je ko onaj oblak bilo, kuvaju se kukuruzi koji su osušeni e oni se kuvaju duže, teži su za kuvanje, pa se vade po manje porcije za svakoga, tačno se zna koliko će bit jer se dolazilo što smo mi govorili kućajile, svi ko kafu isto podaješ i kukuruze, od domaćina, pa po starosti i tako sve. Žene bi obično zapjevale, najstarija bi krenula, a za njome i ćerke il snahe kako kad a kod Jonuza jedinog tad je imala prava, ispravna harmonika.
Tu se nije gledalo koliko je akšam otišao, tu je bilo bitno da svima bude dobro a bilo je, tu su za dobro sela i odluke padale, da nam bolje vrtovi rode, tad se većinom sve sadilo za naše kuće, nije ko ovo sad te sve prodaju drugome. Zatim bi Jonuz-aga tako smo ga svi zvali uzeo harmoniku i zasvirao e to je bilo nešto najljepše od svega, tu se pjevalo i smijalo u isto vrijeme svi do jednoga. Na polazak bi rekao domaćin “Reda je na toga i toga” i tako bi se znalo dje je sledeći posjedak. Bilo ih je I ljeti i zimi, ali su češća bila zimska okupljanja.
Druga priča: Nafija Agović,
• Kod mog bake (baba) smo se najčešće skupljali, po 5 porodica je znalo da se okupi, rahm. majka bi sa vrata svima stavila papuče ispred, a kad kad je znala da dočeka sa pletenim papama što je za žene isplela, da ih dočeka odmah sa vrata, baka je imao običaj nas najmanju djecu da uzme oko sebe, majka se uvijek ljutila da ih u zube ne gledamo, obavezno se pravila halva, prava, starinska uz nju se posluživala kafa, a malo kako bi noć išla žene bi ustale i počele spremati ČETENIJU.
Najčešće se spremala u zimskom periodu, nije stalno bilo samo zimi znalo je i ljeti ali rijetko. Tu se odmah pravila ČETENIJADA, gdje se biralo medju prisutnim ženama, mada uvijek se biralo više, majke, svekrve i one pred udaju i sve zajedno prave slatko, tu se kuva šećer, napravi se kao karamel od šećera na to se dodaje brašno i miješa se i dobije se ta četenija, a nekad se pravio i služio i običan šerbet, e kad bi se sve postavilo, tad bi najčešće muškarci pričali priče, sjećam se Bakinih iz lova, rata, e svi bi svoje doživljaje, dok bi žene uz priču vezale, heklale, plele, mljele kafu. Pjevali smo znali smo i kolo zaigrati, to su bile ko proslave, to je bila ljepota. Muškarci su motali duvan, planirao se lov, svako o svom načinu lova pričao. Baka je tad iz Berana karte donio, dosta njih, kartalo se al to žene nisu, al su bodrile. I kladile bi se medjusobom čiji će muž ponijeti pobjedu. E sjetila sam se i da smo znale da pečemo jufke, tijesto kao za pitu pa bacimo na šporet i samo tako uz mlad sir posluži se”.
